Kakve to veze ima sa dojenjem?
Dušika je rođena nakon sedamnaest sati od trenutka kada se najavila da stiže. Nakon tih sedamnaest sati, bez kapi popijene vode, bez ijednog zalogaja, bez mogućnosti da bude okružena podrškom onih koje voli i koji vole nju, rođena je i jedna mama. Dali su mi je u naručje na nepodnošljivo kratko. Onda su je smestili u neki kutak u istoj toj porođajnoj sali, i u naredna dva sata ležale smo tako, svaka sama za sebe. Nisam mogla da je vidim, ali sam čula njen glasić, njeno plakanje. Onemogućena da se pomerim, da je dotaknem, da je prislonim na grudi, da se mirišemo, da nam bude toplo i sigurno, nekako spontano zapevah pesmicu koju sam joj često pevušila dok se ljuljuškala u mom stomaku: „U svetu postoji jedno carstvo“. Dovoljan je bio prvi stih da Dušika zastane s plakanjem. Pevala sam o kući od čokolade dok su beli i plavi mantili kružili naokolo, a moje telo bilo utrnuto od šoka koji mu se desio. Kada sam prestala, za koji trenutak je i Dušika ponovo zaplakala. Ja ponovo o prozorima od marmelade, a ona zasta s plakanjem. Kad god bih zapevala, ona bi prestajala s plakanjem, a kada bih se zaustavila, ona bi ponovo krenula, i sve tako dok nije zaspala. Znam, ne bih ni ja verovala da nisam doživela. Bila je to prava injekcija samopouzdanja za jednu tek pola sata staru mamu.
Konačno mi dadoše Dušiku u naručje. Vozala se na mom srcu dok su nas gurali na kolicima u sobu. U sobi je imala mali boks kraj mog kreveta, ali ja sam je radije držala uz svoje telo. Još jedna mama i njena ćerka delile su sobu s nama. Njoj četvrto dete i prva ćerka, meni moja Dušika prva i još uvek jedina. Ova mama doji od prvog trenutka, meni rekli da ne smem još: „Beba još bljucka plodovu vodu, tek kad prestane možete da dojite“. A ja ne mogu da dočekam da je nahranim. Pući ću od želje kao vatromet. Čudno mi je to da ne treba da dojim, prema informacijama koje sam imala na temu dojenja, prvi sati nakon porođaja su jako važni za uspešnost dojenja. Odlučim da im verujem. Ipak, oni su u belim mantilima.
Dođe i taj trenutak. Očekivani vatromet pretvorio se u vlažne prskalice koje su se gasile i jenjavale jedna za drugom. To, da držim Dušiku, da je presvučem, okupam, to kao da sam oduvek radila, ali da je dojim, bilo je ravno nadrealnom, nemogućoj misiji, kao da nije nešto što je prirodno, kao da je nauka veća od same nauke, umetnost nad umetnostima. Ne ide, pa ne ide. Ogroman balon samopouzdanja koji me je okružio u prvim satima zajedničkog druženja, tako je naglo počeo da se ispuvava. „O, pa ravne su vam bradavice. Nećete moći da dojite, recite suprugu da kupi silikonske“. Molim? Šta imam? Pokušavam ipak. Ne ide, neće. Zapadam u očajanje. Stižu silikoni. Pobogu, zar to da stavljam u usta svom detetu?! Neće moći.
Došla je i noć. Dušika nije sikila. Ja dva dana nisam oka sklopila. Nude mi da odnesu Dušiku u neku sobu za bebe. Kažu da se tako mame lakše odmore. Važno je odmoriti se, naspavati se, znam. Oklevam, pa ipak pristajem. Ali u trenutku kada ju je sestra smestila pokraj ostalih veknica zevalica, meni se zgužvalo u stomaku. Nisam mogla da odvojim pažnju s plača beba u susednoj prostoriji. Mislim da nije prošlo više od desetak minuta, kad sam pozvala sestru: „Želim da mi vratite moju bebu!“. Sestra se bez reči okrenu i donese Dušiku širom otvorenih očiju i s nekom dugačkom gazom koja joj kao zmijski jezik viri iz usta. „Šta joj je to, pobogu?!“ „Ništa, ništa, to ih umiruje“. Moje prvo roditeljsko kajanje.
U mislima upijam atmosferu doma i zagrljaj našeg tate. Nas dve ovde, on kod kuće sam, još nesvestan toga da se i on rodio.
Otpuštaju nas narednog dana, a zbog problema s dojenjem dobijam zadatak, tačnije raspored koliko čega u koje vreme Dušika da jede. Pokušavam da shvatim formulu, izvlačim sinus i kosinus iz tih kombinacija mililitraže, dohrane, sisanja. Na memorandumu porodilišta piše da su me savetovali da dojim na zahtev bebe. Gde to piše na ovom drugom papiru? Kako da se postavim prema tome?
Naredne dve nedelje dani izgledaju ovako: Dušika siki nekih desetak minuta, za to vreme tata pravi dohranu. Ubeđeni u to da mleka za Dušiku nema dovoljno (čemu doprinose poruke babice, pedijatara, iskusnih dobronamernih mama iz najbližeg mi okruženja) dohranjujemo je adaptiranim mlekom. U međuvremenu se izmlazam, ne bih li stimulisala proizvodnju mleka. Nakon sat vremena ispumpavanja, mleka na dnu flašice oko 5 do 10ml.Usput samo da napomenem, za sve to vreme ja ne mogu da sedim, a jedva i stojim. Dok jedem i dok pumpam, sedim na dečjem šlaufu za plivanje. Prvih sedam sekundi pumpanja izbrojim 3567 zvezda i svaki put pomislim da je bol gotovo neizdrživ. Zanimljivo, ona kad siki skoro da ne boli uopšte. Od silnog umora ne mogu ni da spavam. Ne odustajem. Tata nam je kao pokretna traka – steriliši, spremi hranu, operi, steriliši, preuzmi Dušiku da mama pokuša da odspava, steriliši, spremi hranu… Ne zna se ko je umorniji. A još sam i srećnica – pa svekrva kuva i ručak mi u krevet donosi. I zašto se ja sad vama koje ne poznajem ispovedam? Zato što hoću da poručim svakoj mami koja je želela, pokušavala i na kraju odustala od dojenja da je razumem. Da ohrabrim tebe, buduću mamu koja želi da doji, da se ne stidiš da tražiš pomoć i podršku ako ti je potrebna. Kolika god da sam carica, bez podrške cele svite koju ovde pominjem, znam da ja ne bih uspela. U svakom trenutku možeš odustati, ništa se strašno neće dogoditi. Ali ono što će se dogoditi ako istraješ do kraja – nezamenljiva je i nemerljiva nagrada za tebe, tvoje dete i vezu među vama.
Sedmog dana po povratku kući vrisnula sam i zajecala: „Hoću moju mamu!“. Da se razumemo, nisam ja baš svilena, štaviše. Ali ne mogu sve sama. Možda i mogu, ali i to ima svoju cenu. Ovog puta neću da platim, već se prepuštam svojoj ranjivosti. Smatram da je moja snaga u tome što to mogu da osvestim i sebi da priznam. Ne stidim se da tražim svu podršku sveta za koju osećam da mi treba. Mama dolazi na dan i po. Po prvi put nakon više od trideset godina dopuštam sebi da mi mama treba kao onog dana kada sam, nakon više od petnaest sati od kad sam se najavila, konačno stigla u njeno naručje. Sve ono što bi mi inače smetalo taj jedan i po dan meni je samo donelo osmeh na lice i vratilo energiju.
Nakon dve nedelje izmlazanja, pumpanja, ali i sikenja, u pumpici se stvorilo 2 dl. Sreći nikad kraja. Ali, ne zadugo. Iz mene je počela da lipti krv. U meni je trulila posteljica. Tog i narednog dana čistili su obilnu količinu posteljice iz moje utrobe u dva navrata, jednom bez anestezije, drugi put u opštoj anesteziji. Suprug je bio uz mene, a sa Dušikom bake i tetka. O tome bih tek mogla posebnu priču da pričam. A taman je nadošlo mleko. Taman smo mogle da počnemo da uživamo u potpunoj ljubavi. Narednih deset dana, Dušika je jela isključivo dohranu, a ja sam nastavila da se izmlazam i da bacam mleko puno antibiotika i lekova za zatvaranje materice.
Nakon jednog i po meseca kombinacije dojenja i dohrane, Dušika je počela isključivo da siki.
Happy end?!
Jednim delom. Izazovi su se nastavljali. Na nekoj kontroli u dečjoj bolnici, pedijatrica se čudi: „Dva meseca i još je dojite noću? Treba da prekinete to.“ Ne znam koliko je meseci imala kada je prestala da sisa noću. Uglavnom, bilo je onda kada je ona tako odlučila. Isto tako, sama je tokom svog petnaestog meseca odlučila da prestane da siki skroz. Jednom prilikom je ogladnela dok smo sedeli u kafiću, pa su me zamolili da je podojim u njihovoj ostavi. A uz sav taj trud i silnu želju da dojim svoje dete, ipak sam u nekoliko navrata pokušala da joj skrenem pažnju nečim drugim, strahujući da nije pametno da joj dam da sisa baš i onda kad mislim da nije gladna. Srećom, prevagnulo je ono što je bilo u srcu i u stomaku. Nije bilo na odmet ni nešto znanja iz psihološke literature o afetkivnom vezivanju. Uglavnom, tek kad sam se opustila i dopustila da se, pre svega, Dušika i ja oslonimo jedna na drugu, postalo je prirodno i lako. Svaki podoj je bio – pa ne znam ni kako bih opisala to uživanje – svaki podoj bio je čista radost, tokom kog je, kao ogroman surferski talas, uvek nova i veća količina ljubavi dolazila u mene.
Kad se osvrnem na te dane, srećna sam što sam izdržala i zahvalna na svakoj pomoći koju sam imala. Sve neprospavane noći, sav bol – vredelo je. Tako sam birala, drugačije ne bih bila srećna. Doduše, da sam tada znala za savetnice za dojenje ili da sam barem imala pouzdane i valjane, a ne kontradiktorne informacije, sve to mučenje bih izbegla. Nije bilo potrebe za tim. Tih pet do deset mililitara kolostruma u prvim danima života je bebi taman ono što joj treba. Tako su nam i u školi za trudnice rekli. Zašto su nam u porodilištu rekli drugačije? Ne postoji minutaža za boravak bebe na dojci. Beba siki onoliko koliko joj je potrebno, onoliko često koliko joj treba. I to ne samo mleko, već nežnost, ljubav, toplinu, bliskost. Sve ono što joj je potrebno da se oseća sigurno i da poveruje da je svet u koji je pristigla jedno bezbedno mesto.
Kada je taj svet skrojen po meri predrasuda, neznanja, nebrige i osuda, prava je sreća da u njemu postoji celo jedno maleno carstvo podrške. A u njemu tata, seke i bate, bake, tetke, dede, prijatelji. Znam, i carstva imaju svoje izazove, uspone, padove, preobražaje. Nema svako carstvo kuće od čokolade. Od čega god da je carstvo sazdano, ko god da ga čini, sve je u redu dok ga podižemo tako da je u njemu lepo, da je u njemu nežno i da se u njemu sve raduje.
Autor i originalni tekst: Mame na žici