Oh, kako bi to bilo divno kada bi bebe rasle postepeno, lagano iz dana u dan. Tada bi im se i apetit polako povećavao i ne bismo nikad morali da saznajemo po forumima i sajtovima šta su to skokovi u razvoju. Ili, ne daj bože, da idemo u biblioteku i iznajmljujemo knjigu o razvoju bebe da bismo zapravo shvatili šta se dešava s našom bebom. Mogle bismo da dojimo s problemom manje. I odemo u biblioteku jer želimo, a ne zato što nas je muka naterala na to.
Znam, osećate se često kao da treba da završite fakultet o dojenju ( I to ne bi bilo loše smer: Skokovi u razvoju) da biste bez problema podojili svoju bebu. Neverovatno kako jedna tako prirodna i, trebalo bi, jednostavna radnja, ume da postane viša matematika. I postane ako dozvolimo…
Skokovi u razvoju (eng: frequency days/ growth spurts)
Ja sam se sa skokom u razvoju susrela prvi put ne znajući da uopšte postoji. Došla sam kući iz porodilišta posle tri dana. Sa dotad divnom bebom, koja je lepo sisala i spavala. I onda odjednom plakanje. Bebin tata u čudu. Dan pre toga rekla sam mu da imamo najmirniju bebu u porodilištu. A sad plače čim joj izvadim dojku iz usta.
Posle dva sata dojenja, zovem telefonsko savetovalište za bebe. Kažu mi da ipak treba da bude nekih pauza, da beba ne treba da ima dojku ceo dan u ustima. Logično, jel? Nisam ni ja mislila da joj budem cucla. Međutim, kako ja izvadim dojku, ona plače. No, ja pravim pauzu. Rekli mi. Otkud sad ja ovako disciplinovana kakva sam da ne slušam, pogotovu u vezi sa stvarima s kojima se prvi put susrećem i pogotovu ljude su tu da ti daju savet o bebi.
No, posle pola sata njenog neutešnog plakanja, koje nas je poprilično istraumiralo, stavim je na dojku, udahnem, smirim se i razmišljam: ako je ona zadovoljna dok sisa, i ja sam. I tako sam provela dva dana s njom kao svojim prilepkom. Naravno, bilo je tu pauza od po pola sata, sat, ali bilo je i dvočasovnih podoja. A posle dva dana, kao da ništa nije bilo. Diskonektovala se sa sise. Kao da sam se porodila opet.
Dakle, prvi savet kako da što lakše prebrodite skok u razvoju jeste da dajete bebi da sisa kad hoće i koliko hoće. Trebalo bi i inače da dojite bebu na zahtev, ali sada to posebno naglašavam jer je u skoku veoma važno izlaziti bebi u susret.
Zašto baš tad žele toliko da sisaju?
Zato što naglo rastu i apetiti su im veći, te im je zato potrebno više mleka. I zašto je toliko važno dojiti na zahtev baš dok traje skok? Jer što više sisaju, više mleka ćete prozvoditi. Preskačete li podoje tokom skoka ili uvedete adaptirano mleko jer mislite da je gladna čim toliko sisa, faliće vam mleka posle skoka i beba će zaista biti gladna, i vi ćete onda zaista morati da joj date ad (koje znam da ne želite jer skoro svaka majka želi da od’rani svoju bebu svojim mlekom).
Mame najčešće uvedu bebama adaptirano mleko sa tri meseca. Taj skok izgleda najteže pada mamama. Ali ne dajte se. Iskoristite skok da beba navuče sebi mleka i napravi količinu koja će joj biti dovoljna u narednom periodu (dok ne dođe novi skok – da, da, biće ih).
Zato o dojenju i skokovima u razvoju treba da se informišemo još u trudnoći!
I sve je to u redu kada znate za skokove (blago vama ako ovo čitate kao trudnica)… Ja nisam tad ni bila svesna šta me je snašlo. Ali vi ste sad upoznati s ovom dražesnom sintagmom.. I lepo kad skok počne (primećujete da je beba nervoznija i da češće traži da sisa), vi uzmete zasluženi odmor. Ne kuvate (možete naručiti hranu, zamoliti nekog iz familije da vam donese ručak, ili prosto jedete ta dva dana sirovo voće I povrće. Već vidim kako je muž oduševljen :), ne spremate, već se samo izležavate s bebom. I dojite je. Gledajte filmove, serije, čitajte knjige, novine, surfujte na laptopu ili androidu, ćaskajte telefonom s nekim bez žurbe… sve to dok beba sisa. Radite sve što vam se radi, samo se nemojte brinuti – proći će.
Elem, da se vratimo mojim skokovima za koje nisam znala da su skokovi… Samo što je jedan skok prošao, posle dve nedelje drugi je došao. Isti scenario. No, ovog puta ne zovem nikog, ne pitam se zašto češće sisa, već joj samo dajem kad traži. Ponovilo se opet posle nekoliko nedelja, i prošlo posle nekoliko dana. Kasnije, sasvim slučajno, naletela sam na tekst o skokovima u razvoju. Nisam mogla da verujem! To je to! Znači bebe ne rastu pravolinijski, već u skokovima.
Dešava se sa bebinih tri do sedam dana, sa tri nedelje, šest nedelja, devet nedelja, tri meseca, šest meseci… Iliti nekoj bebi sa deset dana, četiri nedelje, deset nedelja, dva meseca. U prevodu, može se desiti bilo kada, jer je svaka beba za sebe. Pomenute brojke date su jer najveći broj beba ipak ima skokove baš tad.
Daljih skokova s prvom bebom više se i ne sećam.
Nisam im pridavala neki veliki značaj. Tek sada shvatam da sam ih sjajno prebrodila. Zašto? Jer sam pratila bebu i njene potrebe i nisam se mnogo udubljivala. Nisam lupala glavu, što se kaže. Jer kod skoka je zaista važno biti opušten i pustiti mozak na pašu. Biti što više životinja. Koliko puta sam se tako osećala dok sam je onako, iznad nje, četvoronoške dojila. (Jer je taj položaj sjajan za žene kojima je slabiji protok mleka, kao meni.) Čak sam ličila na kravu, u onom najlepšem kontekstu.
No, onda je došlo na svet drugo dete, koje me je baš lepo podsetilo na to kako skokovi i dalje postoje. I ne samo da postoje nego su dobili drugu dimenziju. Novu.
Znam za skokove. Znam šta treba da se radi. Da se bude opušten i odmara se. Ali ja imam starije dete koje traži pažnju i ne da mi da se odmaram i spavam, a kamoli da buem opuštena. Ne mogu da gledam serije jer beba ne sisa satima. Da, sisa češće, mnogo češće nego inače, ali ne, ne umiruje je dojka. Umiruje je nakratko, ali onda opet nervozira i hoće da se nosa. Pa opet da sisa. Uglavnom, traži stopostotnu pažnju, koju mi je bilo teško da joj pružim jer imam još jedno malo dete o kome se brinem. I taman kad se umiri, starijoj se piški… I baš kad smo se raskomotile da se mazimo koža-na-kožu, starija bi da jede. Nije starije dete krivo što je mlađe tad rešilo da se psihofizički uzdigne.
Skokovi u razvoju i dva deteta. Šta sada?
Najvažnije je sačuvati zdrav razum. Ne padati u očaj i paniku. Probajte sve što bebi odgovara. Nosajte je u marami (tako ćete moći da obavite i nešto a ne samo da je nosate). Koliko god možete, mazite se s bebom i budite s njom što više u kontaktu. Tražite pomoć koja vam je potrebna. Odvedite starije dete kod babe i dede, neka muž nosa bebu a vi se malo odmorite. Kad vam pukne film, promenite nešto. Na primer, dovoljno je da odete u drugu sobu ili se na brzaka obučete i odete u šetnjicu. (Jednom prilikom smo nas tri krenule u šetnju jer više nisam znala šta ću. I na putu do igrališta, koje je možda 300 metara od naše kuće, dva puta je sisala. Marama zaista može da olakša dojenje u javnosti.) I ponavljajte sebi: proći će, proći će, proći će…
I zaboravih da kažem najlepšu stvar u vezi sa skokom: posle svakog skoka, sledi nagrada. Beba će početi da se smeje, okreće, sedi, puzi, šeta, priča. I bićete ponosni na nju što je naučila nešto novo. I na sebe – što ste preživeli skok.
Autor: Bojana Kukulj-Gez, savetnica za dojenje
2 Comment
Hvala na podeljenom iskustvu!Znači itekako 🙂
Naravno da nisam znala za skokove u dojenju. Zabrinula sam se kada je beba non stop trazila da bude na dojci. Nisam znala sta da radim i sta se desava jer nije tako bilo kada se beba rodila. Opisala sam svoj problem i poslala mail savetnicama i uskoro se javila Bojana. Dopisivale smo se u ponoc u trenutku kada sam ja vec bila ocajna i umorna jer beba nije htela da zaspi. Samo je zelela dojku. Bojana mi je preporucila da procitam ovaj tekst kao i tekst o kompresiji dojki koji mi je pomogao kod problema sa bebinim spavanjem na grudima. Tu noc beba i ja smo se bas lepo naspavale,a ja vise nisam brinula zbog dugackih podoja. Hvala na podrsci.